Blog u hibernaciji...

Pozdrav svima koji čitaju moje priče. Kao što se sigurno već skužili, već duže vrijeme nemam vremena a ni inspiracije za pisanje. Zbog toga i pošto za sada nemam srca u potpunosti izbrisati svoju kreaciju, čekat će povoljnije vrijeme. Do tada, pozdrav svima! mah

17.06.2008. u 15:53 |

Tell me what you think (20) | Take my thoughts | @ | %

Why? My beautiful dead angel...

Prije nego što počnete čitati, evo jedno objašnjenje zašto me tako dugo nije bilo na blogovima:
Nije ništa strašno, no znate kako svakoga povremeno uhvati bezvoljnost za njih ili mu život nametne druge stvari. Naime, uz manjak inspiracije, vodim ratove sa samim sobom kao da mi jedan važan odgovor (kojeg ovdje neću spominjati) jednostavno ne ide u glavu. Ali ne trebate brinut (ili ako me ne volite: nemate se čemu veseliti belj), jer ću naravno preživjeti ovu omanju krizu yes. Nadam se da će vam se svidjeti post. Uživajte! wave


Sitne kapi kiše, hladne suze crne udovice, čiji osmijeh se krije iza vela crnog poput noći, hlade moju vrelu kožu… perući blatne tragove sa staroga kaputa. Tišina, krhak mir za kojim je moje srce neumorno tragalo, sad je samo tama, hladna crnina što proždire srce koje se utapa u tamnom moru tuge.
Tih miris bijelog ljiljana, istrgnutog iz života u sred cvata svoje nevine ljepote, još uvijek lebdi u zraku miješajući se sa vonjom svježe iskopanoga groba, ispranog jesenjom kišom…
Dva bijela, mramorna anđela spokojno sviraju svoj tihi duet, tajnu melodiju patnje ljudskoga srca. Stojim, pognute glave i drhtava tijela, promatrajući tamni portal onoga svijeta s gađenjem i strahopoštovanjem, bojeći se koraknuti dalje…
Sijeda starica, bez riječi prolazi pored mene, stupivši na drugu stranu… Pratim ju, nesigurna koraka kao što mladi vojnik prati svoga vođu, ne znajući kud ga put vodi. Ona zastaje, klečeći pred malenim kamenim svetištem vječnoga počinka, lijući vrele suze po izboranom licu… Jedan dio u meni, posljednja trunka čovjeka koji sam bio, želio joj je prići, reći nekoliko utješnih riječi… ali sa usana, odnosio ih je vjetar. Ovo ne bijaše moj cilj, morao sam dalje… dalje kroz tamu.
Teturajući poput aveti kraljevstvom mrtvih, moje srce kuca sve sporiji ritam… vrijeme kao da je stalo, padam u trans. Svakim korakom, osjećam kako sam sve bliže… bliže spoznaji, istini što se krije ispod bijeloga mramora. Prigušen vrisak govori mi stani… okreni se i bježi. Ovo nije tvoj svijet. Ali tijelo ne sluša. Srce još uvijek kuca, tjerajući noge dalje… sve dalje… prema tajni što se skriva u tišini groba.
Glasan huk malenog ćuka razbija prividan mir noćne tišine, oslobađajući me na trenutak transa u koji sam zapao, tjerajući mi jezu niz leđa. Pognuta poput one crne starice, pred mnom stajala je vrba, oplakujući tihim šaptom suhoga lišća, prolaznost života smrtnoga svijeta… skrivajući svojim uvelim granjem tajnu za kojom sam tragao. Posegnuvši rukom naprijed, iznenadan vjetar umalo me oborio s nogu. Razgrćući šuštavu zavjesu i mrseći moju dugu kosu, zaklanjao mi je pogled… Ali tajna bijaše razotkrivena. Nema povratka…
Hladan dah zastao mi je u grudima. Stajao sam kao kip, očaran ljepotom djevojačkog lika, ocrtanog laganim sivilom na bijelome kamenu… Samo dvije riječi bijahu dovoljne, anđeosko ime… i moje srce se slomilo u stotine sitnih krhotina koje ni nitko neće ponovno sastaviti. Duša u meni vrišti zarobljena u agoniji boli... ali suza nema, one ostaju zarobljene na tankoj granici tuge i ludila što se bore za prevlast…
Drhtavim prstima lagano gladeći hladan kamen, pokušavam razotkriti zlokobnu iluziju, ali ona je stvarna kao bol u mojim grudima. Osjećam se tako usamljen, prazan, poput beživotne ljuske ljudskoga bića što je ležala nekoliko metara ispod mojih mokrih čizama.
Ne, srce još uvijek ne želi vjerovati u tragediju djevojačke ljubavi… Krvavi prsti grebu po tvrdome kamenu, ruju po mekoj zemlji… tražeći blago što se krije u dubini... uzalud. Tihi jecaji pretvaraju se u očajne krike, razbijajući tišinu kao kulu od karata…
Umorno, moje tijelo pada u kaljužu meke zemlje, dok duša tone u hladnom moru tame, očajnički hvatajući ostatke sjećanja na ljepše trenutke dvaju smrtnika, koji se zakleše na vječnu ljubav...
«Kristijane»… tih, nježan glas odzvanja poput eha u daljini, šapućući moje ime. «Probudi se… moj voljeni anđele… otvori svoje lijepe oči.» Taj glas…zar je moguće da se Jahve smilovao ljudskome srcu?! Ili je ovo samo san ljubavlju slomljenoga smrtnika… iluzija prokletnika Sotone što se veseli ljudskoj patnji... Ne! ona je tu. Lice tako poznato kao vlastito. Stoji nad mnom, nježno prelazeći svojim mekim prstima moje po mome obrazu... krasna kao nikad prije, nježno mi se smije.
Stisak u mojim grudima zamjenjuje ugodna toplina. Razum mi govori «Ovo može biti samo san…», ali srce tvrdi da je java. Što god bilo, ne želim se probuditi, ne želim ju izgubiti…ja sam ponovno sretan... tako sretan…
«Volim te…» tiho mi šapuće glas tako poznat, ali ipak tako stran… Osjećam se tako slabo, oči vape za snom… Ja se gubim, tonem u moru osjećaja koje ne mogu razabrati.
Ne, nešto nije uredu. Svaki instinkt vrišti na predstojeću opasnost! Ali tijelo je slabo, ja padam u trans… Smaragdno plave oči gore takvom strašću kao nikad prije… No je li taj strastveni plam zaista ljubav?! Ne… to je samo žudnja u nemrtvim očima za tamnim grimiznim sokom što kola mojim venama.
Naglim trzajem umakao sam smrtonosnom ugrizu bijelih očnjaka što su se poput bisera sjajili na mjesečini. Prestravljen, ali ipak toliko privučen samom njenom pojavom nisam znao dalje… Stajala je potpuno mirna, još uvijek sa osmijehom na licu. Zar nije shvaćala? Ili nije željela razumjeti strah moga srca. Nesigurnim korakom, polako sam se udaljavao od svoje voljene krvnice… sve dalje, dok se korak nije pretvorio u trk.
Trčim, poput prestravljenog laneta bježim od sudbine koju ne mogu izbjeći… U daljini čuje se prigušen udar crkvenog zvona i nježna melodija ženskoga glasa slatka poput ljetnog vina s anđeoskih usana... Blizu je, mogu je osjetiti. Uskoro će biti svršeno, nemam snage... Hladne ruke obuhvaćaju moje umorno tijelo. Više joj se ne mogu oduprijeti, ne mogu pobjeći.
Propadam… moja barka nježno se ljulja na valovima crnoga mora, zibajući me u sladak san. Tijelo umire, svladano hladnim zagrljajem aveti s kosom u ruci… Dodir hladnih očnjaka para mi grlo dok pluća vape za zrakom… Moja duša se gubi, ali srce još uvijek neumorno lupa svoj ritam… Taman grimizan cvijet otvorio se na mome vratu, više ne osjećam bol. Vrele suze kaplju mi niz mrtvo lice. Tama, zaklanja mi pogled… U daljini još čujem njen zadovoljan uzdah, moje ime na usnama slatkim poput ljetnog vina… i svjetlost u dva svijetla safira čija nevinost bijaše izbrisana u trenu…
Krik se gubi u praznini… Duša se opire čvrstome stisku. Želim ju vidjeti, nju! Ne ono što je postala… Ponovno dotaknuti njene usne… biti sretan… Ali ne, ja padam, tonem sve dublje u njenom hladnom zagrljaju gušeći se u sjećanjima što izviru na svjetlo… ostavljajući svijetao trag suza na blijedome licu... posljednje koje ću ikad isplakati.
Moja krila su slomljena, ne mogu uzletjeti… Svakim dahom moje tijelo sve je bliže ponoru smrti. Taman povez pada mi preko očiju, dok tišina gladno guta moje prigušene jecaje… Posljednji put u nadi pružam svoje drhtave prste, pokušavam dosegnuti nešto što će zaustaviti moj beznadan pad… uzalud… sve je uzalud…
* * *
Moje ruke su hladne… srce gori paklenim plamenom što proždire ostatke moje ranjene biti. Vode… suho grlo vapi za osvježenjem… ali svaka kap što klizi mojim grlom gori u meni poput grčke vatre…
Svijet tako taman, a ipak toliko jasan kao nikad prije pružao se pred mojim okom. Boje i ljepote smrtnoga svijeta koje ljudsko oko nije vrijedno uočiti…
Savladan zaprepaštenjem, pao sam na koljena, zureći u blijed, ali prekrasan odraz u ogledalu ispred sebe. Moje lice, ali s toliko ljepote… napokon sam shvaćao. Više nisam bio čovjek već samo ljudska ljuska… čudovište iz bajke o kojima sam čitao kao dijete. Biće što se hrani krvlju nedužnih smrtnika, predator što lovi u sigurnosti tame… stvor, a ne muškarac…
Prišla mi je, nečujna poput sjene nježno mi šapnuvši «Dođi moj voljeni. Vječnost je naša! Sad nas ni smrt neće rastaviti. Ti si zauvijek moj…»
Izgubljen i tako usamljen, utonuo sam u njen nježan zagrljaj, dopustivši joj da tješi ostatke moje ranjene biti. Pitajući se, je li negdje u dubini svoga hladnog srca, još uvijek imala barem malo one ljubavi za mene, koju sam ja osjećao za nju...

03.09.2007. u 21:02 |

Tell me what you think (218) | Take my thoughts | @ | %

Lost in the dark of my mind, I'm trying to put the pieces back together, but they just won't fit...

Moje tijelo, bijaše potpuno utrnulo. Hrđav vonj krvi lebdio je u zraku miješajući se s mirisom uvelih ruža i prolivenog vina. Glava me užasno boljela, osjećao sam se slomljen. Duga smeđa kosa slijepljena krvlju, padala mi je preko lica zaklanjajući mi pogled. Velika tamna mrlja osušene krvi, krasila je tepih pod mojom glavom, dah mi je zapinjao u grudima...
Lagano se pridignuvši pokušao sam ustati. Svijet oko mene naglo se zavrtio. Osjećao sam se kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama, grubo me oborivši natrag na pod. Preslab da bih išta učinio, ostao sam ležati, očajno pokušavajući posložiti svoje razbacane misli. Sve mi se činilo tako nepoznato, nestvarno kao u snu... Uzalud sam pogledom tražio nešto poznato, moje misli bijahu prekrivene gustom maglom kroz koju nisam mogao prodrijeti.
Zidni sat glasno je zazvonio, prenuvši me iz drijemeža koji me nadvladao. Moje srce lupalo je tako snažno, imao sam osjećaj kako će mi svaki tren iskočiti iz grudi. Tek nakon nekoliko trenutaka, ponovno shvatio sam da ovo nažalost nije san... Pokušavši se podignuti, svježa krv ispunila mi je usta natjeravši me na bolan kašalj. Tijelo mi je gorilo, osjećao sam se kao otrovan, umoran i slab.
Velikom mukom, napokon sam se uspio podići na noge, nervozno se ogledajući oko sebe. Još uvijek nisam mogao odrediti gdje sam se nalazio. Unatoč neredu, sve je izgledalo tako skupo i otmjeno. Tamni namještaj s finim rezbarijama, tapiserije na zidovima i mnoštvo drugih finih detalja krasilo je prostoriju. Imao sam osjećao da ovdje ne pripadam…
Tamni portreti namrštenih lica pomno su me promatrali svojim strogim očima. Njihov prigušen šapat odjekivao je u mojoj glavi. Osjećao sam se kao optuženik na svom suđenju, tiho ih moleći da prestanu... ali oni ostadoše gluhi na moje molbe. Tamni oblaci zaklonili su svjetlo mjeseca, ostavivši me u potpunom mraku. Prostorija se ponovno zavrtjela, buka u mojoj glavi naglo se pojačala. Prodorna bol presjekla me poput mača natjeravši krik preko mojih usana… Teško dišući i lagano teturajući, u zadnji čas pronašao sam čvrst oslonac spriječivši ponovan pad. Podignuvši pogled, našao sam se pred razbijenim ogledalom što je visjelo iznad vješto obrađenog ormarića. Hladan vjetar zapuhao je kroz otvoren prozor, udahnuvši svježinu u zagušljiv ambijent. Potjeran, oblak se povukao. Bijeli mjesec okupao je prostoriju svojim svijetlom.
Odraz koji ugledah na glatkoj površini, činio mi se tako stran, nepoznat… Nisam se sjećao vlastita lica. Mladić uska lica i plavih, tužnih očiju promatrao me s druge strane. Blijeda prilika krvava lica što je krasila je bolna posjekotina. Izgledao tako bolesno, izmučeno… gotovo sablasno.
Bježi… tiho je šapnuo je glas u mojoj glavi. Zbunjen, odskočio sam u stranu, grubo protrljavši oči. Sam sebe, pokušavao sam uvjeriti kako samo haluciniram, ali odraz u ogledalu uvjerio me u suprotno.
Mladić što me promatrao u ogledalu, poprimio je izraz sažaljenja na svome licu. Bježi… ponovno je šapnuo. Zaboravi sve što si ovdje vidio… idi i ne osvrći se… NIKAD!
Prestravljen iznenadnim oštrim tonom, potrčao sam stubama što sam brže mogao… da bih netom zato, ponovno stao. Šest krupnih muškaraca u tamnim odorama, ležalo je razbacano po hodniku. Njihovi udovi bijahu krvavi, utroba poderana, srca iščupana… Grozan vonj truleži izbacio je zadnje ostatke hrane iz moje utrobe. Malo se sabravši potrčao sam naprijed. Sve što sam želio bilo je pobjeći odavde.
Spotaknuvši se na zadnjoj stepenici, punom težinom udario sam u blato ostavši bez daha. Malen srebrni medaljon što mi je visio oko vrata, najednom se rastvorio zapjevavši svoju tihu, nježnu melodiju… Moj pogled zamaglile su suze, nisam više ništa vidio. Gušeći osjećaj sjete stegnuo me u grlu, moje srce izgorjelo je u trenu. Sjedeći u blatu, ja sam plakao, lio suze ne znajući zašto... Iznenadan osjećaj tuge me preplavio. Bijaše tu ta bolna praznina... Osjećao sam se kao da je netko otkinuo komad moje besmrtne duše... Ali zašto? Što je sve ovo značilo?
Čvrsto držeći taj sitan predmet u rukama, pokušavao sam, očajnički pokušavao sjetiti se… ali umjesto prosvjetljenja, ja ostadoh u tami… sam, izgubljen. Bilo mi je tako hladno.
Negdje u daljini začuo se lavež pasa. Leden vjetar ljuto je zapuhao odnoseći moje suze sa sobom, šibajući moje umorno tijelo ispod poderane košulje... Uhvaćenu noćnoj mori iz koje se nisam mogao probuditi potrčao sam naprijed. Sa smrću za petama, u potrazi za razbacanim krhotinama svoga bića…

15.07.2007. u 17:24 |

Tell me what you think (167) | Take my thoughts | @ | %

All I need... is you

Sunce u ranama skrivalo se iza oblaka, svojim slabim, krvavim svjetlom obasjavajući usnuli krajolik. Sjedio sam sam, skriven u zamračenoj prostoriji, slušajući tih pjev violine što je svirala u daljini… Pjev koji je u meni budio davno zaboravljene uspomene. Tamna kosa, bijela haljina, lijepo lice, blijede usne, nježan cjelov… Iščekivanje me ubijalo, samo postojanje umaralo, osjećao sam se prazan, beživotan…
Noć, kraljica tame, polako se spuštala s neba, prostirući crni veo nad svijetom smrtnika. U daljini pjevao je stari vuk, pozivajući svoj čopor u lov. Suho lišće nošeno vjetrom, šuškalo je svoju tužnu baladu, tamne sjene zaplesale su svoje kolo. Napokon, kucnuo je moj čas…
Lagan povjetarac puhao je sa zapada, noseći sa sobom blag miris jorgovana. Moje srce, zakucalo je polagan ritam, osjećao sam se kao u snu šuljajući se ulicama usnuloga grada. Mutna svjetlost ulične svjetiljke, bespotrebno, obasjavala mi je put, rastjeravši sjene, moje stalne pratioce. Zvuk violine je utihnuo, tišina je ostala visjeti u zraku poput neizrečenog pitanja. Osjećaj sjete stegnuo me u grlu. Koračao sam polako, pognute glave pod svojim šeširom široka oboda. Kao lopov što se skrivao iza ugla, kretao sam se gotovo bešumno, kako ne bih poremetio idilu noći što me okruživala. Crkveni sat je zazvonio, bilo je tek osam sati.
Zastao sam pod prozorom stare malograđanske kuće, s crvenom ružom u ruci. Samo stajao… bojeći se ući unutra. Nešto me plašilo, nisam znao što. Osjećao sam se potpuno nesiguran. Ipak, želio sam ju vidjeti samo jednom, možda posljednji put. Vrata pred mnom su se otvorila i ja sam ušao. Nepozvan gost u vlastitom domu, u noći.
Hodajući škripavim stepeništem, osjećao sam se čudno. Toliko poznatih mirisa dražilo je moja osjetila. Sve je bilo kao prije. Staro ogledalo u hodniku, razbijeno u naletu bijesa, tamni baršunasti zastori što su prekrivali velike prozore, stara sofa pred kaminom… Brzo se sabravši, prekinuo sam svoju nostalgiju i uspeo se do vrha te nesigurno uhvativši kvaku hrastovih vrata, zakoračio unutra…
Sjedila je uz otvoren prozor, sanjivo gledajući u daljinu… Skrivena iza zavjese, u crnoj haljini, sa srebrnom ogrlicom oko vrata. Okupana bijelom svijetlosti mjeseca, sa violinom u ruci, izgledala je poput sna. Vjetar joj je milovao lice, mrseći dugu smeđu kosu odnoseći neuslišane molitve...
Na blijedom licu, suze su presušile. Tuga se pretvorila prazninu. Dva zelena jezera, što su me nekoć gledala s toliko ljubavi, izgubila su svoj sjaj. Nestalo je života, mladost kao da je uvenula u sred svoga cvata. Ostala je samo hladna, beživotna olupina, napuknutog srca, poderane duše… Volja ju je napustila, osjećala se praznom, izgubljenom. Poput princeze iz bajke, koje je čitala kao djevojčica, sjedila je zatočena iza svojih zidina, čekajući… čekajući… Ali njen princ nije dolazio. Pao je davno, daleko od doma. Pokošen oštricom nemilosrdnog dušmanina. Život svoj, za dom je dao. Ona je ostala sama…
Miris crvenih ruža, što su stajale u kristalnoj vazi, ispunjavao je prostoriju. Jedna latica polako se spustila na stol, kao krvava suza što mi je kliznula licem, ostavljajući za sobom grimizan trag… Bol kakvu ljudska duša ne poznaje stezala me pri srcu. Svakim djelićem svoga bića upijao sam njene patnje kao da su mi vlastite. Osjećao sam se potpuno bezvrijedno, bespomoćno...
Vatra u kaminu polako se gasila, postajalo je sve hladnije, nije marila. Stajala je, drhteći uz prozor. Čekajući, sanjivo gledajući u daljinu. Nesigurnim korakom, tiho sam joj prišao, nježno ju zagrlivši. Tu sam, moja kraljice, tiho sam šapnuo. Nitko, čak ni anđeo smrti ne može nas sada razdvojiti.
Stajali dugo, zagrljeni, ponovno zajedno. Nije govorila, nije postavljala pitanja. Dvije suze spustile su se njenim nježnim licem. Bila je tako sretna, mogao sam to osjetiti. Ništa više nije bilo važno…
Okrenuvši se prema meni nježno me poljubila. Uzmi me, tiho je šapnula. Povedi me sa sobom u tamu... Budi moje svijetlo u noći. Moj anđeo čuvar.
Sanjiv osmijeh proširio se mojim licem. Nesiguran, polako sam približio svoje očnjake njenom blijedom vratu, jedva suspregavši svoj nagon za krvlju. Želio sam ju okusiti, napiti se njene nevinosti, uživati u njoj, ali nisam ju nikako želio povrijediti. Nježno ju poljubivši, polegao sam ju na svilenu postelju oklijevajući izvršenje onoga što je bilo neizbježno. Vidjevši moju nesigurnost samo se na samo se nasmiješila, tiho šapnuvši Neboj se...
Njena krv kliznula je mojim ždrijelom. Pio sam polako, uživajući u svakom trenutku našeg jedinstva… ja sam postao ona, ona je postala ja. Rastavljeni životom, ponovno združeni u smrti. Stara violina zasvirala je svoju predivnu melodiju ispunivši tišinu zvjezdane noći…

25.06.2007. u 00:39 |

Tell me what you think (134) | Take my thoughts | @ | %

Izgubljen, ja lutam bježeći od prošlosti u koju bih se želio vratiti...

Pozdrav svima. Kao što vidite, još sam živ... makar baš i nisam sav svoj. Izgubljen sam u vremenu i prostoru, sve uvijek ostavljam za zadnji tren dead tak da sam zatrpan u poslu. Nemam baš previše vremena, tako da se nadam da ćete mi oprostiti što sam vas (ne namjerno) zapostavio. Evo jedan mali post koji je nastao za vrijeme jednog šupljeg sata, kad su moje misli opet malo odlutale. Moram priznat da sam imao i boljih ideja, ali nisam ih još uspio zapisati. Možda drugi put. Uživajte.


Hodao sam polako, skriven tamnim velom noći što se spustio nad šumom. Svakim korakom, sitno kamenje škripalo mi je pod čizmama, dok je moja ljevica mlitavo visjela u povezu... Svaki mišić u mome tijelu je gorio, moje tijelo vrištalo je za odmorom, ali duša nije imala mira. Koračao sam dalje… dalje… siguran da ću stići… Ali cilj mi se stalno gubio pred očima.
U daljini, usamljeni vuk pjevao je svoju baladu o boljim vremenima, tiho plačući za svojim drugovima što su ga napustili. Pod budnim okom bijelog Mjeseca, tamne sjene vodile su svoje kolo.
Tragovi razaranja šarali su krajolikom… toliko mržnje, uništenja. Grlo mi se stezalo, srce me boljelo. Pitao sam se koliko je života ugašeno, koliko sudbina uništeno… Koliko će majki večeras plakati za svojim sinovima, koliko će dječice suze proliti za svojim očevima, braćom… koliko djevojaka baš u ovom trenutku sjedi uz prozor, moleći se Onome na nebu. Onome koji je zaboravio svoja stvorenja, prepustivši ih njihovoj ludosti, da izginu u agoniji boli…
Svladan umorom, sjeo sam uz potok što je tiho žuborio. Drveće je tiho šaputalo svoju priču. Pitao sam se, koliko toga je ono u svom stoljetnom životu preživjelo, koliko bitaka je zapamtilo, koliko grijeha svjedočilo…
Nekoć kristalna voda malenog potoka, bila je okaljana krvlju. Dva beživotna trupla ležala su uz obali... Mladić i starac, otac i sin. Očeva utroba bila je rasuta po podu... lice izobličeno od boli u pokušaju da spasi svoga sina... čije je srce raskolila crna strijela.
Nagnuvši se nad potok, ugledao sam blijedo, umorno lice, što me odsutno promatralo iz vode. Činilo mi se tako poznatim… Nekoć mladenačke oči, pune života, sada su izgledale tako mutno, mrtvo. Glatko lice krasio je velik ožiljak, koji zasigurno nikad ne će u potpunosti zacijeliti. Samo na tren, moje misli su odlutale. Učinilo mi se kao da ga ponovno vidim, dom kojeg više nisam imao... ženu koju sam volio... kćer, svoje najveće blago. Sve sam izgubio, zašto sam se još uvijek borio?!
Dvije suze pomutile su potok odnijevši sliku sa sobom. Zdravom rukom posegnuo sam u hladnu vodu želeći ju dohvatiti, zaustaviti... vratiti vrijeme... zadnji put ih zagrliti... reći koliko sam ih volio... još uvijek volim... Glasan vrisak prolomio mi se sa usana. Bez razmišljanja, potrčao sam naprijed, bježeći što sam brže mogao, jureći za snovima koje nisam mogao uhvatiti...
* * *
Ne znajući kud su me noge vodile, koračao sam dalje, sve dalje… Ljudi oko mene, ali ja sam sam. Izgubljen između svjetova, ne pripadajući nijednom... Lutajući između sna i jave u potrazi za krhotinama svojeg bića. Kao što sjena bježi od svijetla, ja bježim od prošlosti, pokušavjući zaboraviti, ali ne mogu. Bol me umara, ja nestajem. Vjetar tiho zove moje ime i ja pratim njegov zov. Ne znajući kud me noge vode, koračam sam dalje, dalje… u svoju propast i odriješenje.

05.06.2007. u 17:59 |

Tell me what you think (116) | Take my thoughts | @ | %

Što je krivo... u ljubavi?

Gledao sam kroz prozor, sanjivo promatrajući tisuće zvjezdica što su svjetlucale nad gradom. Tamni oblaci, polako su ih zaklanjali, poput baršunastih zastora što se zatvaraju ispred pozornice na kojoj smo nekoć stajali.
Pljesak, uzvici, pohvale… ruže crvene poput krvi. Svi pogledi uprti u nas… Olakšanje koje smo osjećali nakon dobre izvedbe. Šale što smo ih zbijali. Tvoj čaroban osmijeh što je otapao srca djevojaka koje te nisu mogle imati… Dodir tvojih vrelih usnama, prvi poljubac što smo ga podijelili… kako mirno snivaš u mome naručju… Bio si samo moj, zašto je moralo ovako završiti?!
Čeznutljivo sam pogledao prema vratima. Još uvijek sam mogao čuti glasove dvojice stražara, kako se u polupijanom stanju prepiru oko dobitka na kartama. Zatvorenik u vlastitoj kući… Na neki način, ta me pomisao pomalo zabavljala.
Kad su nas otkrili, krivnju sam preuzeo na sebe, bila je moja riječ protiv njegove. Nisam želio da on pati zbog mene… Tužan smiješak proširio se mojim blijedim usnama. Još uvijek sam imao osjećaj da mi je tako blizu… kao da ga mogu dotaknuti. Gdje si večeras? tiho sam se pitao…
Naša ljubav bila je zlodjelo… grijeh sladak kao zabranjeno voće rajskog vrta. Pitao sam se, kako nešto tako lijepo, tako čisto poput ljubavi može biti loše? Još jednom prokleo sam ovu olupinu što je predstavljala moje tijelo i društvo koje me osuđivalo. Zar je samo tijelo bilo važno? pitao sam se po tisućiti put. Zar dvije osobe istog spola ne mogu osjećati isto što i muškarac i žena?
Ljudi su oduvijek govorili:
«Nije važna ona vanjska ljepota, ona zemaljska ljuštura, važna je samo ljepota ljudske duše što se krije u nama…»
Ali riječi su vjetar. Ja nisam ljubio samo njegovu savršenu vanjštinu, već dušu, njegovo nježno srce… Ali njima to nije bilo važno… nitko nije mario… nitko…
Glasno hrkanje odjeknulo je hodnikom. Zaspali su... Mala iskra nade zasjala mi je pred očima. Prišuljao vratima, bila su zaključana. Tiho sam prokleo svoju naivnost… naravno da su bila zaključana… kao i prozor…
Ponovno sam se privio uz staklo ugledavši ga na drugoj strani... Stajao je sam, drhtureći na hladnom vjetru što se šuljao ulicama grada. Skriven u sjeni male uličice, kako ga nitko ne bi ugledao… Sjajni biseri polagano su klizili njegovim nježnim, dječačkim licem, miješajući se sa suzama što su padale s neba. Tamni pramen crne kose, spuznuo mu je preko očiju, kao da ga je želio sakriti od pogleda ovog okrutnog svijeta…
Napokon me primijetio. Njegov tužan osmijeh zaboo mi se u srce poput bodeža. Soba kao da se smanjila. Nisam mogao izdržati minutu više… on me nije napustio… Morao sam pobjeći!
Brzo sam odšetao do ormara te izvukao torbu i kutiju skrivenu u podnožju. Bodež, nešto odjeće, medaljon i nekoliko zlatnih i srebrnih novčića, trebalo je biti dosta za početak. Svojim spretnim prstima izdubio sam drvo i otvorio prozor. Hladan vjetar zapuhnuo me sa svih strana. Na trenutak, imao sam osjećaj da letim…
Polako se popevši na krov susreo sam njegov zabrinut pogled. Pokazivao mi je da se vratim… odmahnuo sam glavom. Bojao se za mene.
Spretno poput mačke skočio sam na krov druge kuće i spustio dolje preko balkona. Dvojica stražara, što su sajali na ulici, nisu me primijetili. Imao sam više sreće nego pameti. Napokon je moja redovita tjelovježba pokazala neku svrhu. Hitro sam pretrčao preko ceste ne osvrćući se i povukao ga za sobom dublje sjene noći. Ponovno je bio uz mene… Njegovo lice, bilo je tako blijedo, nježno. Dva safira zabrinuto su me promatrala, gubio sam se u njihovim dubinama…
Privio sam ga uza se, slušajući njegove tihe jecaje. Nisam želio da ode… nisam ga nikad više želio napustiti… Bili smo stvoreni jedno za drugo. U to sam bio siguran. Naše usne su se spojile dok su njegovi nježni prsti mrsili su moju crvenu kosu. Bio sam sretan… tako neizrecivo sretan… ništa drugo nije bilo važno.

Image Hosted by ImageShack.us

18.05.2007. u 19:13 |

Tell me what you think (111) | Take my thoughts | @ | %

Angel of death... have mercy with my soul

Zadnji traci sunca polako nestaju iza obzora. Zvijezde, sitne krijesnice ljetne noći, zrna pijeska na tamnoj svili što obavija nebo poput plašta, tiho se sjaje, nježno rastjerujući tamu.
Stojim na palubi, sam, dok more lagano ljulja brod pod mojim nogama. Kao majka djetešce, ziba ga u san.
Krupni muškarci, iskusni moreplovci, polako se povlače u svoje kabine. Prolaze pored mene ne osvrćući se. Njihovi pogledi, tek se iz znatiželje nakratko obazru na mene, odlaze bez ijedne riječi. Za njih, ja sam zrak, sjena… Putnik bez doma, skitnica što lunja svijetom u potrazi… za čim? Ne bih znao…
Gledam u daljinu sanjajući o tome kako je nekad bilo. Plavkast mjesec sjaji se poput tvojih lijepih očiju. Kako si me nježno gledala, tvoj nedužan osmijehom na božanstvenom licu… poljubac vrelih usana na mojim, tvoj parfem, miris tvoje duge crvene kose… nježan dodir… tanki prsti što mrse moju kosu kako ležimo združeni u ljubavnom zagrljaju. Ti si bila moj eliksir, moje srce i moja duša, jedini izvor moje sreće.
Prije tebe, imao sam samo nekoliko žena, sve sam ih volio. Ali nijedna nije bila poput tebe. Ti si bila posebna, savršena. Upoznavši te, znao sam da ću moći voljeti samo tebe, ništa drugo nije bilo važno. Bio sam sretan… tako sretan.
Prošlost… sve je to prošlost. Vrijeme u koje se više nikad neću moći vratiti. Ti si otišla, izdahnula na mojim rukama donoseći nov život na svijet. Dijete, kćer, koja te ubrzo pratila u tamu. Ti si me slomila, dala si mi sve i onda me napustila. Jednom okusivši slatkast nektar tvoje ljubavi, ja sam bio izgubljen bez tebe. Nisam mogao dalje. Svoj život, vlastitom sam rukom skončao, svoju dušu time prokleo…
Prošlo je mnogo godina… vrijeme više nije važno. Što su tri desetljeća za nekoga tko ima vječnost? Nema mira za mene ni u smrti… Ja sam sjena, tek obris muškarca koji sam bio. Avet uhvaćena između sna i jave, boli i spokoja, svijetla i tame.
Moje tijelo je mrtvo, ipak ja još uvijek stojim. Moje srce davno ja prestalo kucati svoj ritam. Ja više nisam živ… ali nisam ni mrtav. Oko mene životi se rađaju, stare i umiru, ja ostajem isti. Zub vremena nikad neće nagrizati na mojoj prividnoj mladosti. Ne trebam ni zrak u plućima, ni krv da kola mojim venama. Ja sam poput lutke što se otrgla sa konca lutkara ne znajući kuda pripada…
Suze su presušile, ne osjećam ništa do tuge u kojoj se utapam iz dana u dan. Što bi dao da
moje umorne oči ponovno ugledaju tvoje… Jedna riječ bila bi dovoljna, kratak pogled i ja bih ponovno oživio. Zar previše tražim moja voljena?! Zar je meni nemoguće ikad više osjećati sreću? Gdje si sada, jedina moja?! Čuj moj vapaj! Smiluj se prokletniku koji te volio i uvijek će te voljeti…


05.05.2007. u 20:49 |

Tell me what you think (94) | Take my thoughts | @ | %

Odriješenje u smrti...

Željeli ste tragičan završetak, izvolite sad čitat smijeh. Znam...znam opet sam malko pretjerao s veličinom posta, al tu nema pomoći. kad počnem pisat ne mogu stat (čak sam i skraćivao)
Nemojte se ljutit ak vam ne odgovorim odmah na vaše komentare. Slijedećih dana nisam doma. Uživajte, pozdrav! wave



Ležao sam s licem u blatu, umoran… promrzao. Hladna kiša pljuštala je po meni, bilo mi je tako hladno. Pokušao sam ustati, nisam imao snage. Ruke su mi se izmakle i ja sam pljusnuo natrag u grimiznu lokvu blata i krvi. Snažna bol presijecala me u grudima gdje je svijetla oštrica bila zabodena. Nekoliko centimetara nalijevo i zasigurno više ne bih disao. Nisam znao što se dogodilo, sjećanje mi je bilo pomućeno. Ponovno sam pokušao ustati, ovaj put s malo više uspjeha i ostao sjediti u blatu. Tri muškarca, nepomično su ležala nešto dalje od mene. Dopuzavši do jednog ugledao sam veliku posjekotinu kako mu zjapi na vratu. Umalo mu je netko odsjekao glavu. Ostala dvojica također su bili mrtvi. Bio sam zbunjen, nisam znao gdje se nalazim…
Korak po korak, lagano sam krenuo ne znajući kuda idem. Sve mi se nekako činilo poznato, nisam znao zašto. Putem sam naišao na jednu staricu, vrisnula je i pobjegla ugledavši me. Nisam joj želio ništa nažao...
Hodajući naišao sam na visoke zidine. Grad… tiho sam šapnuo čvršće ogrnuvši svoj tamni kaput, kako nitko ne bi vidio krv kojom sam bio obliven. Osjećao sam se kao u polusnu, uhvaćen između iluzije i jave. Samo me tjelesna bol podsjećala na to da ovo nije san. Moje umorne noge dovele su me do jedne sive kuće. Crni mačak sjedio je na prozoru umilno me gledao svojim zelenim očima.
Izvukavši ključ iz džepa, otključao sam vrata i ušao unutra. Mjesto je izgledalo napušteno, kao da su stanari naglo otputovali. Sve je bilo razbacano. Lagano teturavši svalio sam se u naslonjač ugledavši na zidu iznad kamina, portret dvoje ljudi, muškarca i žene. Zadnjom snagom sam ustao i prišao bliže, zacijelo su bili ljubavni par. Izgledali su tako sretni i bezbrižni.
Dvije suze kliznule su mojim prljavim licem. Nisam znao zašto plačem, ali pogled na ovo dvoje u meni je nešto uznemirio. Kao u transu odvukao sam se do ogledala zureći u blijedu sliku što se pojavila pred mnom. Mladić sa portreta, samo nekoliko godina stariji gledao je u mene svojim tamnim očima. Počeo sam se tresti, naglo mi je pozlilo. Komadići sjećanja počeli su mi navirati u glavu. Starac s bičem u ruci kako stoji pred mnom vičući zapovijed… djevojka s plavim očima umire od moje ruke na svijetlu mjesečine… moja voljena Faith kako nježno pjevuši prolazeći svojim vještim prstima kroz moju kosu… smrt... svugdje samo smrt... tri muškarca kako padaju oboreni gušeći se u vlastitoj krvi…
Uz glasan udarac, pao sam na drveni pod. Plava porculanska vaza, koju sam zacijelo povukao za sobom, razletjela se uz glasan prasak na stotinu sitnih komadića. Bio sam slab, izgubio previše krvi… ipak, sjetio sam se. Sjećanje koje zacijelo do smrti neću moći izbrisati iz svoje glave.
Držao sam ju u naručju dok je posljednji dah prelazio preko njenih blijedih usana šapućući moje ime. Njene tamne oči izgubile su svoj sjaj, njeno lijepo lice bilo je obilježila je velika plava masnica. Pronašle su ju dvije žene, izranjavanu i na samrti. Vraćala se iz susjednog grada dok su ju napala tri muškarca. Ona trojica koja su sad ležala na cesti. Stražari sa gradskih zidina… krvnici. Nisam imao snage misliti na sve što su joj učinili. Bila je mrtva, jedina koju sam ikad volio, sada je ležala u svojoj hladnoj postelji na vječnost. Moja Faith, moja prekrasna voljena Faith umrla je od njihove ruke, a ja sam ju osvetio… Ipak, ništa nije moglo izbrisati bol koju sam osjećao dok sam ležao na hladnom podu u lokvi vlastite krvi prisjećajući se sretnih trenutaka koje smo proveli zajedno. Želio sam usnuti i nikad više ne otvoriti oči…
Glasan prasak prenuo me iz sna. Petorica stražara grubo su uletjela u moj dom…naš dom. Bio sam previše slab da bih ustao. Dvojica su me grubo podigla na noge i odvukla sa sobom. Žena na koju sam putem naišao zacijelo me prijavila.
Bacili su me u malu vlažnu tamnicu gdje sam trebao čekati svoju presudu. Znao sam već tada kako će glasiti. Moje rane strašno su me boljele. Nakon nekoliko sati samoće, dva su redovnika ušla u moju ćeliju, pobrinuvši se za moje rane prije nego što su me izveli pred suca. Pričali su nešto o vjeri, nisam ih slušao. Mislio sam samo na nju... njen nježan dodir, miris njene duge kose...
Sudac je bio star, sijed čovjek hladnih plavih oči bez milosti. Sat vremena trajala je cijela tragedija. Pitanja… toliko pitanja, a na nijedno nisam znao odgovora. Samo sam sjedio ruku sklopljenih na krilu čekajući svoju osudu. Sve sam izgubio, svoju ljubav i volju za životom, nisam vidio razloga da ih spriječim u njihovom naumu. Kada je sudac napokon izgovorio svoj monolog, osjećao sam olakšanje… nisam želio živjeti.
Natrag u svojoj ćeliji sjeo sam na hladan kamen sa svijećom, perom i listom papira odlučivši zapisati svoje posljednje misli, u tišini…
Zora je svanula, smrt je pokucala na vrata koja su se s treskom otvorila. Došao je moj čas, moj život će se ugasiti. Vješala su čekala, nisam se bojao. Sa smiješkom na licu koraknuo sam naprijed u svoju propast i odriješenje.
Čekaj me moja jedina, jer u smrti ćemo ponovno biti zajedno...


23.04.2007. u 17:58 |

Tell me what you think (104) | Take my thoughts | @ | %

Posljednja želja... hrabrost i život

Još nisam doradio onu priču od prije... Ne mogu se odlučiti da li da završi tragično bang ili sretno party, tako da vas molim za prijedlog.
Sigurno su neki od vas primijetili da se dizajn promijenio. Ja pametnjaković lud tek sam prije par dana, i to samo na upozorenje Gljive, skužio da mi je blog u fire foxu totalno sjeban namcor Pet sati sam pokušavao popravit stari dizajn headbang, i na kraju ipak napravio novi, sličan starom. Toga sam se odmah trebao sjetit. nut Nadam se da sad više s tim neće bit problema...
Pa evo novi post koji nema veze s onim prošlim. Tak da ne ispadne da sam lijen. Pozdrav svima mah


Hladan vjetar šumom zavija poput naricaljke, lupajući o zidine grada. Jarka svijetlost para nebom poput oštrice hladnokrvnog ubojice koji čeka svoju žrtvu u mračnim ulicama. Sjedim sam, promatrajući ovu igru svijetla i tame... Krupna kiša miješa se s mojim gorkim suzama, moje jecaje odnosi vjetar. Drhtim cijelim tijelom tiho proklinjući ime smrti pitajući se zašto?! Zašto…
Uzburkano more ljutito se pjeni, zove me u svoje mračne dubine. Ne znam što da učinim, nemam snage živjeti dalje… Tuga se zabila u moje srce poput strijele. Nema utjehe za moju bol, nema spasa za moju dušu… Nje više nema. Tamni anđeo odnio ju je sa sobom u vječno kraljevstvo smrti. Više nikad neću vidjeti njene svijetle oči, osjetiti njen nježni cjelov na svome obrazu… osjetiti njene nježne ruke. Više nikad neću čuti njen nježan glas kako pjevuši moje ime, doziva me brate…
Čvrsto stišćem krpenu lutku sa zlatnim uvojcima poput njenih. Sve što mi je od nje ostalo. Snažna bol razdire mi dušu. Sve sam izgubio, čemu se boriti dalje?! Ona je bila moje sunce, moje nebo, moje zvijezde… Ja sam ju trebao čuvati, biti joj otac i majka, umrijeti za nju… kako sam ju iznevjerio. Na koliko sam vrata samo pokucao, koliko se praznih obećanja naslušao… Sve je bilo uzalud. Ona je otišla, napustila svoje malo, umorno tijelo s mojim imenom na usnama… Je li me proklela?! Ili je samo tražila utjehu… nikad neću znati.
Kao manijak, šakama udaram o zidime. Taman grimiz je potekao ranama, ne osjećam bol. Moj vrisak gubi se u tutnjavi grmljavine. Nitko neće mariti ako se sada sve svrši. Nitko neće plakati nad mojim grobom kao ja nad njenim. To me tješi, nitko ne bi trebao osjećati moju bol...
Zov tame u mojoj glavi postaje sve glasniji. Kao u transu koračam prema rubu… Samo korak dijeli me od ponora... Moje ranjeno srce udara sve jače i jače. Zar se ja to bojim?! ne… Moja odluka je pala, moja životna spona sada će se prekinuti, moje muke ovdje će se svršiti. Čemu živjeti ako život nema smisla?!
Zadnji korak je učinjen. Kao srušeno stablo ja padam u tminu. Osjećam se kao da letim… sve oko mene postaje nevažno, tonem u duboku tišinu…
Hladan udarac mora vraća me u stvarnost dok moje tijelo nestaje u dubini. Moja pluća vape za zrakom dok se moja svijest gubi u tami. Hvata me strah, strah od smrti. Zar ja stvarno želim umrijeti?! Što ja to činim?! Ali saznanje dolazi kasno, meni više nema spasa. Zadnjim dahom ja zazivam njeno ime moleći za oprost i padajući u dubok hladan san.
Ležao sam na hladnom pijesku. Oluja je minula, sve je bilo tiho. Moja glava bila je polegnuta je na njeno krilo… Dvije male ručice posljednji put čvrsto su me zagrlile. Sestrice?! Bilo je sve što sam uspio reći prije nego je nestala poput sjene na prvim zrakama sunca. Pognute glave, umoran, krenuo sam kući dok je vjetar tiho šaptao moje ime. Ona je željela da živim dalje… nisam joj mogao uskratiti posljednju želju.
Danas znam, bilo je lako baciti se one večeri sa zidina. Što sam ja smatrao hrabrošću bio je samo čin mojeg očaja, čin ludila. Prava hrabrost ležala je u tome da unatoč svojoj boli nastavim živjeti dalje. Ovaj život koji sam smatrao bezvrijednim danas je napokon pronašao svoj smisao. Kada već nisam mogao živjeti za sebe odlučio sam to učiniti za druge, ali posebno za nju…

15.04.2007. u 13:26 |

Tell me what you think (80) | Take my thoughts | @ | %

Nadam se da znaš, što ja činim iz ljubavi

Malo objašnjenje prije nego što počnete čitati, tako da ne bude zabune. Ovo vam je nastavak na zadnja tri posta. Sad je na Faith na redu da priča priču. Aleksey (inače glavni lik) se tek javlja na kraju. Uživajte! smijeh


Još je bilo mračno kada sam se probudila. Lijeno sam ustala i navukla svoju staru crnu haljinu. Nisam željela biti upadljiva, zato su hlače morale ostati doma. Danas sam trebala otići na selo, nije mi se išlo. Nije mi se napuštalo ulice grada. Prezirala sam te sitne duše koje su živjele u dolini. Gadili su mi se sa svojim dosadnim "idiličnim" životima u svom savršenom, slijepom malom svijetu kojeg su promatrali kroz ružičasta stakla… Ali morala sam ići, u gradu nisam mogla nabavit sve sastojke…
Stajala sam na vratima, promatrajući ga kako spava. Bila sam ljuta na njega, željela sam mu svašta reći, dobro se izderati na njega, nisam mogla… Bio je to prvi put da sam bila zaljubljena. Previše sam ga voljela, a i nije bio kriv za svoje ponašanje… Bio je strgan, gotovo uništen…
Mekani bijeli pokrivač lagano se nadizao kako je disao. Bio je iscrpljen, blijed. Tako mi je bilo teško ostaviti ga samog, ali morala sam otići. Istinski sam se nadala da neće danas pokušavati neke gluposti. Zadnji put kada nisam pazila, cijelu je noć, izgubljen lutao ulicama grada. Umalo mi je srce puklo od brige, ali nisam mu to smjela predbacivati. Imao je i dovoljno problema bez mog prigovaranja. Kako sam samo prezirala to čudovište koje mu je to učinilo, toliko ga uništilo. Da nije bio mrtav ja bih ga ubila... Stotinu smrti u mojim očima nisu bile dovoljna kazna.
Ipak, morala sam otići. Bilo je to samo za njegovo dobro. Ako je postojala mogućnost da mu pomognem, morala sam pokušati. Tiho poput sjene iskrala sam se iz sobe. Stare drvene stepenice tiho su škripale pod mojim čizmama dok sam koračala prema vratima. Još nikoga nije bilo na ulici. Grad je spavao. Hladan vjetar zapuhao je sa sjevera. Čvrsto sam se ogrnula svojim plaštom.
U staji, konji su tiho rzali. Moj Nigel odmah se probudio kad sam zakoračila unutra. Njegove lijepe, velike oči zainteresirano su me promatrale. Nisam ga jahala već nekoliko dana, sigurno je žudio za šetnjom. Zapalila sam uljanicu, kako bi mogla potražiti sve što mi je trebalo za put. Nigelova smeđa dlaka ljeskala se na slaboj svijetlosti, bio je svježe iščetkan. Konjušar se dobro brinuo za njega. Bilo mi je teško uzjahati, nisam navikla na haljine, ali Nigel je bio tako dobar da se spusti nešto niže kako bih mogla uzjahati.
Na svom dragom riđanu jurnula sam tihim ulicama grada. Topot njegovih kopita privukao je pažnju čovjeka što je gasio svjetiljke. Tiho je promrmljao nešto u bradu kada sam prolazila. Sigurno me prokleo zbog buke.
Kad sam napokon izašla iz grada, postala nervozna. Nešto nije bilo uredu. Aleksey. Odmah sam pomislila na njega. Brzo sam okrenula natrag. Nisam znala kuda jašem, samo me instinkt vodio. Znala sam da je moro biti tu negdje. Nakon nekoliko minuta ugledala sam ga na drugoj strani grada.. Laganim korakom, poput sjene koračao je prema šumi. Njegova duga tamna kosa vijorila je na hladnom vjetru. Bio je blijed, umoran. Izgledao je izgubljeno... kao da nije sav svoj. Stezalo me pri srcu gledati ga takvog. Sigurno je namjeravao učiniti nešto što će kasnije požaliti. U ovom stanju nikad nije napravio ništa pametno. Odlučila sam odgoditi svoj posjet selu i tiho ga pratiti. Sjahala sam s Nigela i krenula pješke. Moj pametni, lijepi Nigel odmah je shvatio i sam krenuo kući.
Dok sam se šuljala kroz grmlje još jednom sam tiho opsovala ovaj šovinistički svijet u kojem sam rođena. Moja duga crna haljina zapinjala je u trnju, stalno sam se spoticala... Kako sam samo poželjela svoje kožne hlače. Trnje velike kupine uhvatilo me poput gladnog grabežljivca. Nisam se mogla ispetljati bez da izbodem ruke. Trnje bi zasigurno s lakoćom prošlo kroz moje vunene rukavice. Željela sam se istrgnuti iz zamke, ali platno haljine bilo je previše čvrsto ispleteno. Što sam više trzala, to sam se samo još više zapetljavala u svoju klopku. Sitne kukice zabadale su se u crnu tkaninu poput lovki. Željela sam vrisnuti od jada. Podignuvši glavu shvatila sam da mi je moj dragi Aleksey nestao s vidika. Hvatala me panika. Bogovi su me zacijelo prokleli…
Nije mi preostalo ništa drugo nego da ostanem ležati. Morala sam se smiriti. Osjećala sam se tako nemoćna. Nešto u meni, napokon je puklo. Bilo mi je dosta svega... Bila sam na rubu suza…
Nisam znala koliko sam dugo ležala u blatu, odjednom se pojavio preda mnom. Otpetljao je moju prokletu haljinu i uzeo me u naručje. Ruke su mu bile su krvave, trnje je probilo njegovu kožu, nije mario. Bila sam zbunjena, nešto je na njemu bilo drugačije, mogla sam to osjetiti. Nešto se promijenilo... nisam bila sigurna što. Mogla sam se samo nadati da nije napravio nešto što će kasnije požaliti... Upitala sam ga gdje je bio, nije odgovorio, samo mi se nasmiješio. Ugh… od tog njegovog osmijeha uvijek se otopim. Odlučila sam šutjeti. Nadala sam se da će mi jednom sam reći…

Držeći ju u svojim rukama bio sam siguran da sam donio ispravnu odluku. Nakon dugo vremena ponovno sam bio potpun. Prihvativši mračnu stranu svoje duše, mnogo se toga u meni posložilo. Umjesto dvije osobe, napokon sam bio jedna. Osjećao sam se bolje. Sve mi je sada nekako bilo jasnije. Nisam se gubio, nisam bio zbunjen. Bez tog drugog ja, ja sam bio slab, izgubljen. Sada sam napokon mogao se posvetiti važnijim stvarima, svojoj ljubavi...
Bitku koju sam vodio u svojoj glavi, na kraju sam izgubio. Ali ono što je bilo važnije, zauzvrat sam napokon mogao živjeti. To drugo ja, bilo mi je potrebno, kao i ja njemu. Nismo mogli zasebno postojati. Mogao sam se samo nadati, da me moja odluka neće u potpunosti uništiti... da ono neće sa mnom ovladati.



07.04.2007. u 22:55 |

Tell me what you think (71) | Take my thoughts | @ | %

Konačna odluka

Padala je kiša. Sjedio sam uz prozor slušajući kako sitne kapi udaraju o staklo. Nikoga nije bilo na ulici... Sve je bilo pusto. Grad je spavao. Crkveni sat udario je tri puta... Bio sam tako umoran. Ponovno nisam mogao zaspati... Bilo me strah sklopiti oči. Nisam želio svake noći proživljavati iste scene... Tako sam sjedio buljeći kroz prozor. Osjećao sam se tako tjeskobno... Polagano sam tonuo u misli. Već zaboravljeni prizori počeli su izvirati iz moje prošlosti. Sjedeći tako u udobnom naslonjaču, svladan umorom ipak sam usnuo.
Stajao sam duboko u šumi. Stoljetna stabla kao divovi promatrala su me s visoka. Kristalno čist potočić žuborio je nekoliko metara dalje. Svuda oko mene ptice su tiho pjevušile. Ugledavši svoj odraz u bistroj vodi bio sam zbunjen. Umjesto blijede crnokose prilike koja sam bio, ugledao sam odraz malenog nasmijanog dječaka crne kose. Netko je zvao moje ime... Brzo sam se okrenuo i ugledao jednu djevojku. Njena duga kose, crna poput moje lagano je vijorila na vjetru kako skakutala prema meni. Ponovno sam se sjetio. Ona mi je bila sestra... Snovi su me ovaj put vratili još dalje unatrag. Vratio sam se u onaj dio mog života koji sam davno zaboravio. Bio je to najsretniji odlomak mog bijednog postojanja...
Živio sam s majkom i sestrama, njih dvije, u malenoj kućici duboko u šumi, odvojen od ostatka svijeta. Bio je to lijep, gotovo idiličan život... Svaki dan igrao sam se sa svojim sestrama ili s majkom prikupljao bilje. Ništa mi nije u životu nedostajalo. Bio sam sretno, naivno dijete. Nisam poznavao zlo. Kada je jedno jutro, moja najstarija sestra, donijela mi je malog crnog vučića moja sreća je bila savršena. Za mene, život nije mogao postati bolji. Bio sam presretan. Životinja je rasla brže od mene i uskoro me prerasla. Nisam ni primjećivao. Dok smo imali sebe, nitko drugi nam nije trebao. Bili smo strašan par. Moje sestre bile su starije od mene, ja sam im bio mezimac. Tri žene, samo za mene. Kako su mi sada nedostajale...
Snažna bol u prsima, natjerala me da se probudim. Jedva sam uspio suzdržati krik i umjesto toga tiho zacvilio. Krupne suze klizile su mi niz obraze. Pokušao sam se smiriti, nije mi uspijevalo. Nisam znao zašto plačem. Bio je to lijep san, prvi nakon toliko vremena bez strava i užasa moje prošlosti. Ali dio u meni strašno se uznemirio. Bilo je tu nešto, jedan dio kojeg se nisam sjećao. Pitanja koja su me dugo godina progonila ponovno su mi se vrzmala mislima. Pitao sam se kako je moj obiteljski život uopće svršio? Gdje je moja obitelj? Što se dogodilo?
Nisam znao odgovor. Moj bivši gospodar, previše je toga izbrisao, a ostatak zaključao u dubini moje duše... Tiho jecajući povukao sam se u kut iza vrata, u sjenu.
Jaka pol ponovno mi je počela parati srcem, ovaj put nisam uspio zatomiti svoj krik. Snažno se tresući, nervozno sam se okrenuo prema krevetu. Ležala je sasvim mirno. Mekani pokrivač umjereno se podizao i spuštao kakao je disala. Nešto je promrmljala i okrenula se prema meni. Jedan pramen njene duge smeđe kose pao joj je preko oči... Slaba svijetlost mjesečine lagano ju je obasjavala. Bila je savršena...
Kako sam ju samo želio zagrliti. Potražiti utjehu... Osjećao sam se tako usamljeno. Nisam mogao ni želio zaspati. Mračne sjene i dalje su me progonile mojim snovima. Čak i ono lijepo sad me uznemirivalo. Zar sam nakon svega toga napokon prolupao? Bilo je moguće...
Tiho sam šapnuo njeno ime, nije me čula... Još uvijek je duboko snivala. Imala je čvrst san. Nježan smiješak krasio joj je lice. Nisam je imao srca probuditi, prekinuti snove koje je snivala... Izgledala je tako krhka, ali ja sam znao bolje. Unatoč njenom nježnom izgledu bila je snažna, čvrsta... Bila je jača od mene. Puno jača... Bez nje, ja bih bio potpuno izgubljen, u to sam bio siguran...
Uhvaćen u grču ležao sam na podu. Previše sam se uzrujao. Odlučio sam se iskrasti iz kuće, malo prošetati. Morao sam se smiriti. Nisam želio da se ona toliko brine za mene. Znao sam koliko ju je boljelo u duši svaki put kada me je vidjela ovakvog...
Ogrnuvši se svojim toplim crnom plaštom odšuljao sam se do vrata. Još jednom sam se okrenuo kako bih provjerio da je sve u redu te napustio sobu. Vani je još uvijek padala kiša. Navukavši kapuljaču izašao sam van. Lijeno sam se spustio do luke i sjeo na mol dok me kiša polako močila do kože. More je bilo uzburkano poput mojih osjećaja. Ljutito je udaralo o obalu.
Nisam se sjećao koliko sam dugo tu sjedio... Kada sam krenuo kući još uvijek je bilo mračno. Nitko još nije ustao. Sve ulice su bile pusta. Drhtao sam cijeli tijelom. Bio sam tako umoran, ipak um mi se malo razbistrio. Polako sam se dovukao kući.
Kada sam ušao u kuću našao sam ju u predsoblju kako u tišini sjedi uz kamin. Nije me korila, nije čak bila ni ljuta što sam u sred noći nestao. Bez riječi skinula je s mene mij promočeni plašt i stavila ga u drveni lavor, zajedno s ostatkom moje odjeće. Njeno lice gledalo me bez osuđivanja, s toliko razumijevanja i sažaljenja. Kako sam se ja bijednik, prokleti egoist, samo usudio ovom prelijepom stvorenju stvarati takve brige... Tako sam se samo sramio.
Vidjevši moj izraz lica samo mi se nježno nasmiješila i povela me do u susjednu prostoriju. Velika kada bila je puna tople vode. Čak se i za to pobrinula... Nakon tople kupke, osjećao sam se nešto bolje. Sjedio sam u njom zagrljaju na mekom tepihu uz kamin. Nakon nekoliko minuta, ona je usnula. Nježno sam ju podigao i odnio u krevet... Bio sam potpuno smiren. Bez nje, ja sam bio nitko... Ona je bila sve što me držalo na ovom svijetu. Nisam ju želio izgubiti. Previše sam ju volio. Nisam bio siguran koliko će dugo još trapiti moje ispade.
Slijedeće jutro, kada je izašla iz kuće ja sam otišao na drugu stranu, prema mračnoj šumi. Bilo je tu nešto što sam morao učiniti. Prošlost je morala biti zaboravljena kako bi život išao dalje. Činio sam to samo za nju...

I'm lost without you...

29.03.2007. u 19:35 |

Tell me what you think (48) | Take my thoughts | @ | %

Sjene prošlosti...

Hodam u tami... Ne znam gdje sam. Svugdje oko mene osjetio sam vonj krvi. Krv?! "NE!" bilo je sve što sam pomislio. Moja bijela košulja bila je natopljena krvlju, lijevi obraz bio je ogreben. Suha krv napravila je na njemu smeđu koru. Odteturao sam do potoka koji je tiho žuborio nekoliko metara dalje. Bio sam se slomljen. Tiho sam upitao "Zar sam TO ponovno učinio?!" Nije bilo moguće. Bio sam slobodan, nitko me više nije imao u šaci... što se samo dogodilo? Vrele suze klizile su mojim licem miješajući se s krvi koja je ponovno potekla. Želio sam vrisnuti, glas me napustio. Grlo mi se toliko stegnulo da sam mislio da ću se ugušiti. U slijedećem trenutku, moj želudac se ispraznio... Kao ranjena životinja odvukao sam se ponovno na obalu i legao u visoku travu.
Mračne aveti oko mene, tiho su šaptale svoje priče. Znao sam tko su, nekoć su i one bile živa bića, robovi, ubojice kao ja, kažnjeni od svojih gospodara, osuđeni na vječnu patnju. Sada samo sjene, mračni obrisi bez života... Kao ja.
Bilo mi je tako je hladno. Morao sam ustati. Unatoč svemu i dalje nisam želio umrijeti. Jedva sam se pokrenuo... Moj dah padao je na zemlju u obliku sitnih kristala, tresao sam se cijelim tijelom... Bio sam tako umoran, oči su mi se same sklapale. Njihov šapat, svakim korakom postajao je sve glasniji. Želje su mi nešto reći, ali ja ih nisam razumio. Moja snaga me napuštala. Morao sam sjesti, malo predahnuti.
U daljini sam čuo kako netko nježno doziva jedno ime. Možda je to bilo i moje, više se nisam sjećao kako se zovem. Glas je zvučao tako tužno, tako umilno... Bila je to žena i ona je plakala. Zbunjen, tumarao sam tamom prateći melodičan pjev njenog glasa. Moje srce lupalo je sve brže kako sam hodao naprijed. Kako me samo boljelo dok je pokušavalo iskočiti iz mojih grudi. No, hodao sam dalje i dalje, dalje... Poznavao sam taj glas.
I onda sam je ugledao. Sjedila je sama u travi. Njena bijela spavačica bila je oblivena krvlju. Tanak bodež bio joj je zabijen u grudi, točno u sredini srca. Nikad nisam pomislio da ću baš nju ponovno vidjeti. Njene plave oči, dva sjajna safira bila su uperena u mene. Oči su bile jedino živo na njoj. Djevojka, na svijetlu mjesečine. Mojim licem ponovno su potekle suze. Bila je to prva nedužna žrtva koju sam morao ubiti za svog gospodara, nažalost ne i posljednja.
Kao divlja zvijer, s glasnim urlikom se bacila na mene zabivši svoje nokte u meku kožu na mom vratu. Jedva sam ju uspio odbaciti u stranu. Moje srce lupalo je tako snažno da sam pomislio da će se rasprsnuti. Time bi ono samo obavilo ono što je djevojka željela. Nisam ju mogao osuđivati zato što me željela ubiti, ona jednostavno nije razumjela. Ipak, nisam mogao dopustiti da me ubije. Kvragu, želio sam živjeti! Nisam mogao dopustiti da me napokon ubiju sjene moje prošlosti. Previše sam se borio.
Odlučio sam se ovaj put svojevoljno prepustiti svojoj mračnoj strani, onom drugom JA koje je sada snivalo zarobljeno u dubini moje duše. Poput manijaka bacio sam se na nesretnicu obuzdavši ju svojom težinom. Bila je strahovito snažna, ali moje drugo JA bilo je jače. Iščupavši bodež i njenih grudi zamahnuo sam prema vratu. Bodež je lako prostrujao kroz suho meso aveti. No ona nije posustajala. Odbačena glava cerila mi se u lice dok se tijelo i dalje borilo. Za razliku od mene, ona se nije umarala. Nakon nekoliko minuta uspjela me nadvladati. Njene tanke ruke stisnule su moj vrat. Nisam više mogao disati. Pluća su mi vapila za zrakom… pogled mi se crnio. Život me napuštao... Ja sam umirao.
S glasnim vriskom i suzama u očima probudio sam se u mekom krevetu. Vani je puhao topao vjetar. Bio je lijep, sunčan dan. Bijele zavjese vijorile su poput zastava. Sjedila je pored mene, držeći me u naručju. Njene nježne ruke nježno su me cjelivale. Vrele usne priljubile su se uz moje čelo. "Tu sam..." tiho je šaptala "ja ću te čuvati, nitko ti više ne može nauditi." Polako sam se ponovno prisjećao tko sam. Bio je to samo san, jedna od mora koje me prate cijeli život. Ipak, nisam bio sam. Sada je ona bila uz mene. Od dva samotnjaka, dva roba nastao je slobodan par.
Nježno sam ju zagrlio dok je ležala na postelji pored mene i ponovno usnuo u njenom naručju. Ovaj put nisam imao more, nisam se više bojao. S njom sam se osjećao sigurno. Dok god smo zajedno, nitko nam ne može nauditi, u to sam bio siguran…

23.03.2007. u 19:42 |

Tell me what you think (45) | Take my thoughts | @ | %

Okus slobode

Ležao sam na tvrdom podu u svojoj hladnoj tamnici. Snažan vjetar udarao je o zidine tvrđave moga gospodara. Bio sam užasno iscrpljen, ipak, nisam mogao zaspati. Svaki put kada sam zatvorio oči, čuo sam ih kako me zovu. Njihove mrtve oči bile su uperene u mene, žedne krvi gutale su me živog. Hvatala me panika. Hladan znoj cijedio se s mog mršavog tijela. Drhtao sam kao list na vjetru.
Skvrčivši se koliko god sam mogao buljio sam u prazno. Bilo mi je tako hladno. Nisam dugo mogao ostati na mjestu. Odlučio sam se potajno iskrasti i otići u šetnju da se malo razbistrim. Jedva sam se podigao, noge kao da su mi bile pune olova. Polako sam otvorio svoje malo skrovište u zidu i izvukao ključ koji sam nedavno ukrao jednom stražaru. Tiho poput sjene otvorio sam teška vrata i provirio van. Kao što sam i mislio, stražari su se opet opili u komu. Cijeli je dvorac spavao, nitko me večeras neće smetati.
Kao drogiran tumarao sa mračnim hodnikom. Uskoro sam shvatio da sam se izgubio, no bilo je prekasno da bi se vratio. Više nisam znao put. Glasno hrkanje privuklo je moju pažnju. Odlučio provjeriti od kuda je dolazilo. U ovom hodniku dotada još nisam bio.
Odmah sam primijetio da se ovdje mora nalaziti nešto važno. Hodnik je bio pun skrivenih zamki. No, za mene one nisu predstavljale nikakav problem. (Talent koji me doveo u ovo moje usrano stanje) Tiho sam se prikrao i polako okrenuo kvaku. Onaj koji se nalazio iza vrata očito ih je zaboravio zaključati ili to nije smatrao nužnim. Lagano sam pogurao tešku hrastovinu. Od onoga što sam ugledao zastao mi je dah. Ležao je na velikom krevetu s mnoštvom jastuka i svilenim pokrivačima. On... moj gospodar... moj uzničar... tiranin koji me tjerao da činim sva ta grozna djela. Ležao je tu, spavao, bez zaštite, potpuno bespomoćan, prepušten meni na milost i nemilost...
Koliko sam puta sanjao o ovom trenutku, koliko sam noći tumarao hodnicima tražeći njegove odaje i sada, sasvim nenadano, napokon sam ih pronašao... Bio sam strašno uzbuđen. Srce mi je lupalo tako snažno da sam se uplašio da će ga čuti. Pažljivo sam pogledom preletio po sobi tražeći zamke koje bi mogle spriječiti moj naum, nije ih bilo.
Laganim korakom prišuljao sam se njegovoj postelji. Dvije vitke djevojke, robovi poput mene, ležale su nage, prikovane lancem za zid poput pasa. Pogled na njihova nježna, prebijena tijela ulio mi je dodatnu snagu. Još jednom ogledao sam se po sobi, tražeći pravo oružje za svoj čin. Na zidovima nije bilo niti jedne oštrice koje su aristokrati inače voljeli vješati po svojim zidovima, nikakve figure dovoljno velike za smrtonosan udarac, ničega...
Najednom sam se dosjetio. Jastuk... Drhtavim prstima podigao sam taj nježni, meki, svjetlucavi predmet i polako mu ga prislonio na lice. Odmah se probudio i počeo koprcati. Jedna od djevojki se probudila i počela vrištati, no nisam se mogao obazirati na nju. Ovakva prilika mi se nikad više neće pružiti. Vriskom, probudila je svoju družicu, koja je, umjesto da počne vrištati, svom snagom pokušavala umiriti uznemirenu djevojku.
Onakav umoran, jedva sam uspijevao nadvladati svoju žrtvu. Ne sjećam se da sam ikad u svom bijednom životu bio tako sretan kao u ovom trenutku. Ovaj put ja sam bio nadmoćan. Snažna bol grčila mi je sve mišiće. Pokušavao me obuzdati svojom magijom, ali u panici se nije uspijevao dovoljno koncentrirati. Nakon nekoliko minuta sve je bilo gotovo.
Iscrpljen, ležao sam nepomičan na svojoj žrtvi i duboko disao. Tek tada sam primijetio da je vrisak djevojke, bio je utihnuo, pomislio sam da se napokon smirila. Zadnjom snagom podigao sam se s kreveta i okrenuo prema djevojkama.
Ubrzo sam shvatio zašto je ona uplašena zašutila. Njeno tijelo, ležalo je mlitavo na podu. Tanak mlaz krvi tekao joj je sa tjemena. Ona druga, sjedila je skvrčena i spuštene glave na podu. Jedna djevojka, ubila je drugu. Očito je došlo do borbe dok sam ja bio zauzet. Nisam točno znao kako se to dogodilo. Mogao sam samo nagađati. No, nije bilo važno. Tko sam ja da osuđujem ovu nesretnicu. Ipak je ona samo branila svoj život.
Omamljen, odšetao sam do ormarića na kojem sam ugledao srebrni ključ i oslobodio djevojku. Kako sam se uplašio kada me zagrlila. Bila je tako nježna, tako topla. Drhtala je po cijelom tijelu. Krupne suze potekle su iz njenih tamnih, bademastih očiju. Ne znam koliko dugo smo tako sjedili u tišini. Dvije ubojice, dva prokletnika.
Nakon nekog vremena čuo sam lupanje teških vojničkih čizma na hodniku. Netko je dolazio. Brzo sam otrčao do ormara i izvukao dugu košulju i hlače z djevojku. Izgledala je jadno, no moralo je poslužiti. Hitro sam se uzverao na kroz prozor na krov, kao svaki put kada bih ubio. No, ovaj put nisam bio sam. Lagano sam ju povukao za sobom kroz prozor. Polako smo se vukli po krovu tražeći način kako da se spustimo do dolje. Olujni valovi divlje su udarali o hrid kao da žele urušiti tvrđavu.
Najednom sam čuo vrisak. Djevojka se poskliznula na skliskoj mahovini koja je obrastala krov i sada je polako klizila u svoju smrt. Brzo, ali oprezno spustio sam se do nje i u zadnji tren ju uhvatio za ruku. Točno sam osjećao kako mi polagano klizi. Bio sam iscrpljen nisam imao snage da ju zadržim. Poletjela je uz glasan vrisak prema dolje.
Bez razmišljanja bacio sam se za njom u tamno uzburkano more. Od siline udarca osjećao sam kako mi škripe sve kosti i iz pluća mi se istiskuje dah... Ipak nisam mogao sada izroniti... nisam je smjeo ostaviti... Nešto me tjeralo da ronim sve dublje... sve dalje dok je napokon nisam ugledao...
Nisam si mogao objasniti svoje osjećaje, svu tu privrženost koju sam osjećao prema toj nepoznatoj djevojci. Ali jedno sam znao, gledajući ju kako leži predamnom okupana jutarnjim suncem. Sada sam napokon bio svoj, bio sam slobodan. Sada ću sam moći odlučivati o svojim postupcima, cijeli svijet je bio predamnom i ono, što mi je bilo najvažnije, bilo je saznanje da više nikad ne ću morati za njega ubiti...

18.03.2007. u 18:32 |

Tell me what you think (15) | Take my thoughts | @ | %

Na svjetlu mjesečine

Hladan noćni povjetarac šuljao se kroz otvoren prozor. Njena tanka bijela spavačica, vijorila je poput bijelog barjaka. Dva krupna safira bila su uprta u mene. Usne crvene poput ruže, bile su pune žudnje. Znao sam što je željela, pa sam odlučio još neko vrijeme igrati svoju ulogu. Pokušao sam što više odugovlačiti. Još uvijek sam se nadao da to neću morati učiniti...
Nije ništa sumnjala… kako se samo gadno prevarila. Polako me je hvatala jeza. Hm… Toliko sam puta ovo činio, ipak sam se još uvijek osjećao kao da mi je prvi put. Lagano je koraknula prema meni. Njena plava kosa ljeskala se na mjesečini. Bila je tako mlada, tako lijepa. Sigurno ju je čekao lijep i lagodan život. Tko sam ja da joj ga uskratim?! Ipak nikako nisam mogao izbjeći svoju zapovijed. Njegov glas odjekivao je u mojoj glavi. «Učini to!» - derao se iz sveg glasa. Pokušao sam se oduprijeti, nisam mogao. On je bio gospodar, a ja samo sluga, oruđe koje je moralo vršiti svaku njegovu zapovijed. Kako mi je samo bilo žao…
Želio sam pobjeći, primiti kaznu koja me čekala za neposluh, ali neki drugi dio u meni to mi nije dopuštao. To drugo Ja željelo je izvršiti svoju zapovijed. Željelo je da muke napokon prestanu. Osjećao sam se tako slab, tako slab i bezvrijedan. «Bježi…» tiho sam prošaputao, nije me čula ili nije shvaćala. Bezvoljno sam joj prišao. Njene vrele usne spojile su se s mojim tankom blijedim usnama. Njeno nevino lice, njene oči… Dvije vrele suze kliznule su mojim licem. Želio sam ju odgurnuti, pobijeći...
Sve se zacrnilo. Znao sam da je gotovo… Kada sam ponovno došao sebi ležala je predamnom. Tanak sloj grimiza lagano se širio oko nje ostavljajući veliku mrlju na bijelom, djevičanskom tepihu. Njene plave oči još uvijek su bile uprte u mene. Čuo sam ih kako mi tiho govore, kako u nevjerici pitaju zašto sam joj to učinio. Kriv, a istovremeno i nedužan. Krupne suze klizile su mojim blijedim licem. Samo lutka na koncu lutkara. Kako sam žarko želio umrijeti. Lutka barem ništa ne osjeća, ali ja… što je sa mnom?
Nisam imao snage ustati, najvjerojatnije nisam ni želio ustati. Sati su prolazili, ali za mene je vrijeme stalo. Prve zrake sunce obasjale su njeno blijedo tijelo. Teški koraci uspinjali su se stubama. Netko je dolazio, morao sam pobjeći. Želio sam se predati, ali bilo me strah. Bojao sam se smrti još više nego svog gospodara… Bio sam previše slab. Polako sam se podigao na noge i stegnuo svoj dugi crni kaput pokrivši tako svoju krvlju natopljenu košulju. Uzveravši se kroz prozor na krov još sam jednom zastao da se malo priberem. Glasan vrisak sjedokose starice odjeknuo je iz sobe. Neizmjerna bol proparala mi je srce kao nož kojim sam usmrtio tu mladu nesretnicu.
Lagano sam se spustio hrapavim zidom u malu sporednu ulicu. Pognute glave pomiješao sam se sa s gomilom koja se skupljala na ulicama. Bez ikakve kontrole nad svojim tijelom vratio sam se gospodaru poput vjerna psa. Bio sam kažnjen, kao i svaki put kad sam se pokušao oduprijeti njegovoj moći. No, nijedna kaza nije bila tako bolna, kao pogled ljepotice na mjesečini…

11.03.2007. u 21:35 |

Tell me what you think (10) | Take my thoughts | @ | %

desing by: dark sword dancer

< lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2008 (1)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (5)
Siječanj 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da/ne?

My blog

This is a mirror to my dreams. Enjoy...

My little creations
Moj blog s besplatnim dizajnima. Zavirite ako vas zanima wink

Hall of fame

Ljudi, vampiri i druga stvorenja vrijedna pažnje thumbup

Taken by storm
vicious vampire
alice
Beatiful Death

Damian_the_Devil

Lucifer's Curse

hard
†-×° BŁaCk Go†hIc Sis†€r S€p†€mb€r °×-†
-Lonely Death-
Countess Dementia di Santi
no angel

Life

Zoe Jane
Violent Beauty

The black butterfly



Ostalo:

Croatian underground metal/rock/punk
stranica gdje možete pronaći neke odlične hrvatske bendove, zavirite
Blog.hr
mjesto gdje sve počinje...
Forum.hr
odgovori i pitanja na razne teme (više pitanja nego odgovora)
Tutor blog
mjesto na kojem možete naći pomoć i savjet za svoj blog
Image Shack
najbolje mjesto za besplatan upload slika

Trapped in my nightmares



Svakim danom, svakim satom sve se više gubim u ovoj iluziji koju nazivamo svojim postojanjem. Kao sjena bježim pred svijetlom natrag u tamu. Život prolazi pored mene, ne mogu ga zaustaviti. Mogu samo žuriti s vremenom kako ne bi zaostao, zaboravljen. Sve što ostaje iza mene, to su sjećanja. Ona lijepa, ali i ona koja bi svatko od nas najradije zaboravio. Čovjek je smrtan, a time sam i ja. Jednog dana hladna će ruka smrti sve nas povući u grob. Postoji samo jedna stvar koju stvarno moramo, a to je umrijeti...
Gledajući kroz nevina stakla djetinjstva, život nam se čini toliko lijep, pun sreće i radosti, novih avantura... Ali kako odrastamo ta se iluzija polagano raspada i mi počinjemo shvaćati stvarnost. Svi se mi vječno borimo kako bi sebi i svojim voljenima osigurali što ljepši i lakši život. Živimo, patimo i umiremo i za najmanji za trenutak sreće. A ja vas sad pitam, je li vrijedno toliko se boriti za jedan maleni trenutak zadovoljstva? Zar mi moramo toliko patiti, da bismo bili sretni? Na to pitanje još uvijek ne znam dati dovoljan odgovor...
Ipak, nešto sam shvatio. Tek u trenutku spoznaje svoje prolaznosti, čovjek počinje cijeniti ono što ima. Tek u trenutku kad se pomirimo s onim neizbježnim, mi zaista možemo biti sretni.


more information about me (my msn): dark_sword_dancer@hotmail.com

Lyrics



Disturbed: Prayer

Another dream that will never come true
Just to compliment your sorrow
Another life that I've taken from you
A gift to add on to your pain and suffering
Another truth you can never believe
Has crippled you completely
All the cries you're beginning to hear
Trapped in your mind, and the sound is deafening

Let me enlighten you
This is the way I pray

[Chorus:]
Living just isn't hard enough
Burn me alive, inside
Living my life's not hard enough
Take everything away

Another nightmare about to come true
Will manifest tomorrow
Another love that I've taken from you
Lost in time, on the edge of suffering
Another taste of the evil I breed
Will level you completely
Bring to life everything that you fear
Live in the dark, and the world is threatening

Let me enlighten you
This is the way i pray

[Chorus]

Return to me, return to me, return to me, turn to me, leave me no one
Turn to me, return to me, return to me, turn to me, cast aside
Return to me, return to me, return to me, turn to me, leave me no one
Turn to me, return to me, return to me, you've made me turn away

[Chorus Variant:]
Living just isn't hard enough
Burn me alive, inside
Living my life's not hard enough,
They take everything from you

[Chorus]






Iced Earth: Melancholy

Make the sadness go away
Come back another day
For years I've tried to teach
But their eyes are empty
Empty too I have become
For them I must die
A sad and troubled race
An ungrateful troubled place

[chorus]
I see the sadness in their eyes
Melancholy in their cries
Devoid of all the passion
The human spirit cannot die
Look at the pain around me
This is what I cry for
Look at the pain around me
This is what I'll die for

Make the sadness go away
Come back another day
The things I've said and done
Don't matter to anyone
But still, you push me to see
Something, I can never be
Why am I their shattered king?
I don't mean anything

I see the sadness in their eyes
Melancholy in their cries
Devoid of all the passion
The human spirit cannot die
Look at the pain around me
This is what I cry for
Look at the pain around me
This is what I'll die for.






Korn: Alone I Break

Pick me up
Been bleeding too long
Right here, right now
I'll stop it somehow

I will make it go away
Can't be here no more
Seems this is the only way
I will soon be gone
These feelings will be gone
These feelings will be gone

Now I see the times they change
Leaving doesn't seem so strange
I am hoping I can find
Where to leave my hurt behind
All the shit I seem to take
All alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?

Cut me off
I'm ready, heart stops
I stand alone
Can't be on my own

I will make it go away
Can't be here no more
Seems this is the only way
I will soon be gone
These feelings will be gone
These feelings will be gone

Now I see the times they change
Leaving doesn't seem so strange
I am hoping I can find
Where to leave my hurt behind
All the shit I seem to take
All alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?

Am I going to leave this place?
What is it I'm running from?
Is there nothing more to come?
(Am I gonna leave this place?)

Is it always black in space?
Am I going take its place?
Am I going to win this race?
(Am I going to leave this race?)

I guess God's up in this place?
What is it that I've become?
Is there something more to come?

More to come

Now I see the times they change
Leaving doesn't seem so strange
I am hoping I can find
Where to leave my hurt behind
All the shit I seem to take
All alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?

Now I see the times they change
Leaving doesn't seem so strange
I am hoping I can find
Where to leave my hurt behind
All the shit I seem to take
All alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?





Iced Earth: The Phantom Opera Ghost

[Y:] I feel you, from beyond the walls you speak to me
[M:] Christine my love Paris now will worship you
You will star soon I'll kill to make it sure for you
[Y:] Oh my love, won't you please show yourself to me
[M:] Soon I'll take you in my kingdom you're the queen.
It's dark and peaceful but my face you'll never see, no

[M:] Oh Christine on this eve I will come for you
[Y:] Erik my love, I've waited all my life for you
Please just take me I need to be with you
[M:] Take my hand, through the catacombs my lair awaits
[Y:] Caverns, mazes, the underworld and the blackest lake.
Enticing danger, your passion feeds me I'm your slave

[Y:] Now I've bathed in fear. I will not leave here
[M:] Breathe deep the darkness. Breathe deep the madness
[Y:] I'm so cold inside. Mental suicide
[M:] Breathe deep the darkness. Breathe deep the sadness

[M:] Oh Christine don't you know it's all for you
Carlotta's head and the other death's I planned.
All for you, to have your night in the spotlight.
From now on forevermore you will only sing for me

[Y:] So you are, you are the legend. The Phantom Opera Ghost
[M:] I am what man has made me. With his hate and cruel ways
[Y:] Why are you?
[M:] Why am I?
[Y&M:] The Phantom Opera Ghost
[Y:] I have to see
[M:] You'll never see
[Y&M:] What's behind the mask

[Y:] I'm so torn between love, death, life, and hate
[M:] Don't you doubt me, what we have is just our fate.
I now own you from this day forth; you'll be my slave
[Y:] Oh Dear God for this life I've lost the will
[M:] No this can't be I'd rather you die than spoil my dream.
Myself I'll kill if I can't have you no one will





Disturbed: Hell

[Intro:]
Rrwoooaaaw!
Ahh, Ahhh
Burning now I bring you Hell!

[Post-Chorus:]
Ahh, Ahhh
Oh, burning now I bring you Hell!

Read me tonight, when the warnings said leave a shudder upon you
Running from all that you feared in your life
Soul of the night, when the sun mislead paint a horror upon you
Marking the moment, displaying in my ghost of a life!
And I can't get round the way you left me out in the open
To leave me to die!
So how can I, forget the way you lead me through the path into Heaven
To leave me behind!

[Chorus:]
Now I can't stay behind
Save me, from wreaking my vengeance
Upon you, to killing more than I can tell
Burning now I bring you Hell!

[Repeat Post-Chorus]

Free me tonight, as the animal kings breathe their terror upon you
Caught in the moment, engaging in my
Bloodlust tonight, now I can't control my venom's flow
Get back from me demon, or be exorcised!

[Repeat Chorus]

All my emotion and all my integrity
All that you've taken from me
All my emotion and all my integrity
All that you've taken from me

Now I can't stay behind
Save me, from wreaking my vengeance
Upon you, to killing more than I can tell
Soul of the night, I know
Now I can't stay behind
Save me, from wreaking my vengeance
Upon you, to killing more than I can tell
Burning now I bring you Hell!






Iced Earth: I Died for You

I can't belive this now
This isn't what I planned
I lived and died and now
I just can't understand
With all the love I feel
I could never leave her
No matter what the cost
My soulds the price to see her

Chorus
Oh how I love you
The pain won't go away
Oh when I need you
You're always so far away
I cry for you
Leaving myself to blame
I died for you
I gave up everything

The pain was just to much
When I finally saw her
She's happy and in love
In love with my best friend
What makes it hurt so bad
Is that I love them both
And they will never know
For love I sold my soul

Repeat Chorus






HIM: Poison Girl

I did it all just for her
I did it all just for her
And love's heart is death
For me and my poison girl

A prey she was for the cruelty of love
While its serpent inside crawled straight towards her heart
The coldest kiss love ceased to exist
While we grew apart like never before

I did it all just for her
I did it all just for her
And love wants us dead
Just me and my poison girl

I did it all just for her
I did it all just for her
And love's heart is death
For me and my poison girl

the fire in her eyes
grew dim and then died
as the poison inside
reached her heart

And the coldest kiss
faith ceased to exist
as we grew apart
like never before

I did it all just for her
I did it all just for her
And love wants us dead
Just me and my poison girl

I did it all just for her
I did it all just for her
And love's heart is death
For me and my poison girl

And the taste of the poison on her lips is of a tomb

I did it all just for her
I did it all just for her
And love wants us dead
Just me and my poison girl

I did it all just for her
I did it all just for her
And love's heart is death
For me and my poison girl

Poison girl [4X]

And love's heart is death
For me and my poison girl
In this poison world...





Iced Earth: Last December

The howling winds blow
On this moonlit night
Eyes locked in fear
With a dark embrace
The bitter cold winds
Freeze the tears that fall
Hands held in grace
As we take the final step

Obsessed with our love
Here is our fate
To need the final call
On this special winter day
A message to our elders
They surely won't forget
Our love must last forever
In death we shall not part

It seems like only yesterday
Our lives together planned
They say it's just a passing phase
We're damned by our youth
Why does no one understand
What we have is real

This is not your average love it's forever

Last December
Mother you have forced us here
Last December
Father now we'll disappear
Last December
One last step we fade away

So we take the final step
Heed the final call
Together we are strong
Divided we must fall
Teenage suicide
Our only way out
Together we might live
Divided we must fall

Last December
Mother you have forced us here
Last December
Father now we'll disappear
Last December
One last step we fade away







Billy Talent:Pins And Needles lyrics

Never understood how she could,
Mean so little to so many
Why does she mean everything to me?

Is it worth the pain, with no one to blame?
For all of my insecurities
How did I ever let you go?

Questioning her good intention
Jealousy's a bad invention
When you push on glass, it's bound to break

Even when she was defensive,
It just gave me more incentive
The more you squeeze, the more it slips away

I never walked so far on a lonely street
With no-one there for me
Is it worth the pain, with no one to blame?
For all of my insecurities
How did I ever let you go?

Accept this confession!
...I'm walking on pins and needles
You're not my possession!
...I'm walking on pins and needles
My conscience is vicious!
...I'm walking on pins and needles
And I'm begging forgiveness!
...I'm walking on pins and needles

I never walked so far on a lonely street,
With no one there for me
It took too long to see her in misery
And now it's clear to me

That it's worth the pain, always take the blame
For all your own insecurities
How did I ever let you go?







Lovex: Anyone anymore

I’m another king and robber
I’m a brother trampling on your dreams
Before they stand in the way of mine

He’s a fighter with a hunger for disaster
A decider chained to the fate of the world
But words are left unheard

Feel the weight on your shoulders
Is there anyone anymore
To slow our fall, yeah
All those people, all that power
Is there anyone anymore
Is there anyone anymore

She’s a lover a true-love mocker
And every dollar she earned at the cost of those
Who believed enough to let it show

In your mirror you will see a winner
A celebrated sinner standing in line with the vain
Those self-appointed modern day saints

Feel the weight on your shoulders
Is there anyone anymore
To slow our fall, yeah
All those people, all that power
Is there anyone anymore
Is there anyone anymore

It’s not about conformity
It’s abuse of individuality
It’s insanity, it’s reality
It’s the promised land of hypocrisy

Feel the weight on your shoulders
Is there anyone anymore
To slow our fall, yeah
All those people, all that power
Is there anyone anymore
Is there anyone anymore...